Rekli smo da nam za potrebe testiranja treba jedno klijentsko računalo s Windowsima 10 i jedan Windows Server 2012 R2, koji će biti domenski kontroler. Postupak za kreiranje i instalaciju oba računala je jednak pa ćemo napisati korake samo za jedno.
U Hyper-V konzoli napravite desni klik na ime virtualizacijskog poslužitelja, New – Virtual Machine... nakon čega se otvara čarobnjak za kreiranje virtualnih računala.
Na prvom prozoru Before You Begin kliknite na Next.
Zatim definirajte ime virtualnog računala, npr. W10Prox64, te ako vam iz nekog razloga (malo mjesta na disku...) ne odgovara lokacija gdje će virtualno računalo biti kreirano, definirajte sami svoju lokaciju i kliknite Next.
Izaberite generaciju virtualnog računala, 1 ili 2. Generacija 2 je novija pa predlažemo nju.
Pridijelite željenu količinu memorije virtualnom računalu, naravno, više je bolje, ovisno o resursima koje imate na raspolaganju.
Kod mrežnih konekcija izaberite preklopnik (engl. switch) koji smo već prije kreirali (Interni switch).
Kreirajmo i virtualni tvrdi disk. Možete priključiti postojeći disk (koji nemamo jer smo prije rekli da ćemo to sve napraviti u ovom čarobnjaku), a možete ostaviti ovo za kreiranje kasnije ili ga napraviti sada. Mi ćemo ga napraviti sada. Dajte mu ime, pridijelite mu veličinu ovisno o resursima, za test je dovoljno 32GB diska, i ostavite ponuđenu lokaciju za smještaj ili odredite svoju. Kliknite na Next.
Instalaciju OS-a ostavit ćemo za kasnije.
Provjerite još jednom je li sve u redu, kliknite na Finish i za nekoliko sekundi virtualno računalo bit će kreirano.
U slučaju da ste kreirali virtualno računalo, a kasnije dođe do potrebe da nešto promijenite u konfiguraciji, ne brinite, jer možete desnom tipkom miša na kreirano računalo izabrati opciju Settings, i tu možete promijeniti i podesiti još i više stvari nego što se nudi u samom čarobnjaku za izradu.
Ponovite postupak i za server, dajte mu ime, npr. W2012R2DC, i na kraju ćete u konzoli imati 2 virtualna računala.
Sada ćemo instalirati operacijske sustave na kreirana računala; redoslijed je nebitan, ali krenimo prvo sa serverom. Spomenuli smo već da se većina stvari može napraviti na više načina, ali da ne gubimo previše vremena i da ne idemo previše u širinu, nećemo naglašavati gdje i koliko načina ima u svakoj pojedinoj situaciji nego ćemo izabrati jedan svoj način, a ostale ćete lako sami otkriti.
Pri kreiranju virtualnog računala imali smo mogućnost kreiranja samo virtualnog tvrdog diska, a za instalaciju OS-a treba nam još i DVD pogon. Njega sad dodajemo: Hyper-V manager - desni klik na ime računala – Settings... - Add Hardware – SCSI Controller – Add – DVD Drive – Add.
U tom zadnjem koraku, prije OK, imamo mogućnost montiranja ISO slike za instalaciju, pa odredite putanju do te instalacijske slike (koju ste već prije preuzeli ili ćete je sada preuzeti s neke web-lokacije, na primjer MSRef Srca...).
Odredite putanju i kliknite na OK.
Još trebamo podesiti da ta slika bude prva u boot redoslijedu: Hyper-V manager - desni klik na ime računala – Settings... - Firmware – Boot order – selektirajte DVD Drive i kliknite Move Up dok ne dođe na vrh – OK.
Sad pokrećemo virtualno računalo:
Hyper-V manager - desni klik na ime računala – Connect... nakon čega se otvara prozor sučelja virtualnog računala. Ako kliknete gore na Media – DVD Drive vidjet ćete da imamo montiranu ISO sliku od maloprije. Kliknite na zeleni gumb Start da upalite virtualno računalo i da krenemo u instalaciju.
Nakon toga slijedi postupak instalacije OS-a, koji nećemo opisivati. Istu stvar ponovite i za klijentsko računalo s Windowsima 10. Klijentu dajte ime po izboru, mi ćemo mu dati ime W10, a serveru ćemo dati ime DC.
Nakon što završimo s instalacijom moramo se opet malo posvetiti mrežnim postavkama. Ako na bilo kojem od dva kreirana računala kliknete na Network, prvo će vas sustav pitati želite li omogućiti File and Print Sharing. Ako odgovorite potvrdno, ta dva računala će međusobno biti vidljiva jedno drugom, ali neće imati izlaz na Internet niti će moći pristupiti fizičkom računalu na kojem je instaliran Hyper-V. Dakle, sustav se ponaša u skladu s pričom o funkcioniranju internog preklopnika. Međutim, mi želimo još i izlaz na Internet, između ostalih razloga i za Windows Update.
Komunikaciju prema Internetu omogućit ćemo tako da na računalu na kojem je instaliran Hyper-V, na njegovoj fizičkoj mrežnoj kartici, omogućimo (dijeljenje) konekcije prema našem internom preklopniku. Taj interni preklopnik je u samom operacijskom sistemu dizajniran tako da, nakon što mu se pridijeli dijeljena konekcija, postaje DHCP server za tu internu mrežu. Prije toga je običan preklopnik s dodijeljenom autoadresom (Automatic Private IP Addressing, APIPA, 169.254.x.x.). S obzirom na to da ćemo domenskom kontroleru kasnije dodati i DHCP ulogu, na ovom preklopniku ćemo je kasnije ugasiti tako da mu ručno pridijelimo statičku IP adresu.
Dijeljenje mrežne konekcije:
Otvorite na fizičkom računalu: Network and Sharing Center – Change adapter settings – otvorite postavke fizičke mrežne kartice – Properties – Sharing – kvačica na "Allow other network users..." – izaberite kreirani "Interni switch" – OK.
Nakon toga bi oba virtualna računala trebala imati pristup Internetu. Ako se slučajno promjene ne prihvate odmah, napravite restart virtualnih računala.
Dijeljenjem konekcije interni preklopnik postao je lokalni DHCP server, pa će oba računala u mreži imati adrese iz njegova segmenta 192.168.137.x. Prije toga su, i preklopnik, i oba računala imala samododijeljene adrese iz segmeta 169.254.x.x. (preklopnik 169.254.59.168, W10 169.254.49.32, DC 169.254.228.206).
Ako želite provjeriti "tko ili što" je, i da li uopće postoji DHCP server na mreži, preporučamo jedan mali Microsoftov program RougeCheck.
Znači, na kraju imamo:
Switch: 192.168.137.1/255.255.255.0 i ima funkciju DHCP servera
W10: 192.168.137.245/255.255.255.0
DC: 192.168.137.3/255.255.255.0.
Ovo je mala "zavrzlama" s IP adresama s kojom se mogu pozabaviti "odlikaši“ i oni koji žele znati više.
Sad kad smo umreženi, napravimo Windows Update na oba stroja, a onda idemo na podešavanje domenskih funkcionalnosti.